Legenda splitskog malog baluna i heroj Makarske – Duje Bajrušović

Povijesni naslov prvaka Hrvatske s Novim Vremenom Apfel. Junak finalne serije protiv Split Tommyja sa sedam golova. Nastup u Elitnoj rundi Lige prvaka. Najbolji futsal igrač u Hrvatskoj. Najbolji sportaš Makarske. Jedan od nominiranih za Sportsko ime Dalmacije po izboru “Slobodne Dalmacije”.

Malo je reći da je 2018. godina bila najplodnija u karijeri Duje Bajrušovića.

– Uvik se nadaš, ali nisan očekiva da će ovako ispast. Još kad san vidija nominaciju za Sportsko ime, nisan moga virovat. Ponosan san i ponizan, to su priznanja koja ostaju na kraju karijere – skromno nam, ali sa širokim osmijehom na licu, govori Bajrušović, jedan od zaštitnih znakova splitskog malog baluna, koji će u listopadu proslaviti 35. rođendan.

Dakle, duboko ste u četvrtom desetljeću života, a igrate bolje no ikad. U čemu je tajna?– Zadnjih nekoliko godina dosta pazin na prehranu i dodatno radin s kondicijskim trenerom Ivom Katušićem. Zbog njega se osjećan moćno.Što ste konkretno promijenili po pitanju prehrane?

– Ovo ti je jedna od stvari – govori nam Duje pokazujući kesice šećera koje je dobio uz kavu.

– Pijen 3-4 kave dnevno, ali više ne stavljan cukar. Izbacija san gazirano, kruv iz pekare, brzu hranu… Jeden samo kruv bez aditiva. Osjećan se fenomenalno. Sad san na 182 cm i 82 kg, to je ideala.

Što vas je nagnalo na takvu promjenu?

– Nije se dogodilo nikakvo prosvjetljenje. Postotak tjelesne masti bija mi je malo viši i Ivo mi je sugerira da prominin prehranu. Nakon samo misec dana postotak se smanjia i tako san nastavija. Lakše je kad vidiš da to šta radiš daje rezultate. Kad san bija mlađi, nije mi se dalo, a sad me motiviraju i vrhunski sportaši poput Rogera Federera i LeBrona Jamesa koji su u tridesetima i dalje u svjetskom vrhu. Sićan se kad je Brazilac Neto bija u Splitu, ima je tad oko 35 godina, a bija je bolje građen od svih nas mlađih.

Sada se osjećate bolje no ikad?

– Da. Lani me vrhunski nagradilo, a oće li ove sezone vidit ćemo. Mladi dolaze, ali uvik san volija radit i fajter san pa mi ništa nije problem. Već godinama svaki dan putujen u Makarsku iz Splita, možda san pet treninga propustija i to opravdano. Volin futsal, guštan na treninzima ka malo dite.

Je li bilo trenutaka kad ste sumnjali u sebe?

– Je. Posli onog finala sa Spliton kad smo protiv Nacionala vodili 1:0 u seriji i u drugoj utakmici imali 4:2 u produžetku. To su ključni dani kad moraš izvuć najbolje iz sebe. Zvučin ka neki lik iz filmova, ali to je istina. Pravi prvaci dignu se kad padnu. Pada san i ja sto puta, gubija finala i ozljeđiva se. Prije pet godina mislija san da san gotov…

Zašto?

– Tad mi se u Makarskoj kolino upalilo i našli su mi rupe u hrskavici. Zna bolit, pa svakih par miseci iden na podmazivanje injekcijama. Da kucnen u drvo, još uvik iden, “pičin”. A tad san mislija da je gotovo. Doktor Zoran Tocilj me spašava.

A je li bilo onih koji su vam govorili da ste prestari i da više ne možete igrati na vrhunskoj razini?

– Nije baš. Uglavnom je to interna zafrkancija na treningu jer san sad u Makarskoj najstariji u momčadi. Mogu in bit ćaća. Ali vide oni da ja još “dimin” na treningu i da s menon nema šale.

U Makarskoj vas navijači doživljavaju kao boga?

– Takav sam, fajter, bacan se na svaki balun. Ne znan drukčije.

Čak su vas proglasili i najboljim sportašem Makarske?

– Nisan zna da se to može ako nisi iz Makarske, ali na kraju je ispalo da moraš bit član makarskog kluba. Iznenadilo me. I puno mi znači. Čudno mi je to još, ja Splićo, a najbolji sportaš Makarske. Baš san zahvalan tim ljudima.

Liga prvaka u Lisabonu bila vam je “highlight” karijere? Zbog straha od letenja prešli ste autom, autobusom i vlakom ukupno 7000 kilometara. 

– >Kako ne. Bilo je to putovanje života. Drago mi je, proša san to s Marinkom Baturom, prijateljem kluba koji je išao samo da ne budem sam. Po Parizu smo lovili taksije, u Mannheimu smo išli na kebab, a unutra 30 Turčina ka iz sapunice. Ni jednog kilometra nije mi žaj, iako san četri dana provea na putu.

Jeste li se ipak malo prepali, previše respektirali suparnike?

– U prvoj utakmici protiv Benfice možda smo falili. Da smo ostajali na centru, a ne igrali presing, sigurno ne bi bilo više od 3:0. Ovako su nas dobili 5:0 glatko. Protiv Sportinga se moglo igrat, iako smo izgubili 6:0. Protiv Rusa smo izdušili na kraju. Lucasa je bolilo, Andrijašević se na poluvremenu ozlijedija, ja i Dudu bili smo načeti… Ali ta nam je škola puno pomogla u domaćem prvenstvu.

Gledaju li vas suparnici u Hrvatskoj drugačije, više se napale?

– Čini mi se da je. Svi se žele dokazat protiv nas, dovode pojačanja… Square Brazilce, a Split Marinovića. Sve je to diglo ligu.

Tko će vam biti najveći konkurent ove sezone?

– Ako moran nekoga izdvojit, onda Square koji je uvik neugodan i Vrgorac koji nam nikako ne paše. Split i Dinamo su također blizu.

Ambicije?

– Prvenstvo je prioritet, a dupla kruna bila bi vrh. Kup je posebna želja jer ga klub nikad nije osvojia. Prvi smo favoriti, ostali smo na okupu i klapa smo.

A onda opet Liga prvaka?

– Kamo sriće! Mislin da bi se opet kandidirali za domaćinstvo.

Koliko se još vidite u futsalu?

– Trudit ću se i pazit na sebe i prehranu. Ko zna…

A koliko biste još htjeli igrati?

– Šta duže! Još dvi sezone iza ove bija bi prezadovoljan. Cili san život samo u futsalu, iman ženu i troje dice pa se zato i više borin. Iden glavon kroz zid.

Gdje se vidite nakon završetka igračke karijere?

– Volija bi bit trener, iako je malo onih koji mogu živit samo od toga. Morat ću “izmislit” nešto uz futsal, haha. Upisa san školu za trenere i moran riješit još 6-7 ispita do trećeg miseca.

Opa. Morate dobro “zagrijat” stolicu.

– Kasnin, znan. Nikad nisan bija za knjigu, ali futsal razumin i znan. To je za UEFA B licencu, baš za futsal.

Žalite li za čim u karijeri?

– Moga san vidit cili svit da nije mog straja od letenja. Ali igra san za reprezentaciju, radnik san i fajter. Svima san sve govorija u lice. Napravija san puno toga i ništa ne bi minja. Jedino mi je san vidit Las Vegas! Makar me “nakljukali” i uspavali za vrime leta. Taj grad moran vidit.

 

‘Divim se mojoj ženi, nije lako bit sam s dicon dok sam ja na utakmicama…’

Kao iza svakog uspješnog sportaša, i iza Duje stoji obitelj bez koje ništa ne bi bilo moguće. Supruga Lana, sinovi Noa (6) i Niko (2) te kćer Nala (4) njegova su snaga.

– Noa je svjestan čime se bavin i voli doć na utakmicu u Makarsku, Nala također, a Niko je još premalen.

Nala, neobično ime?

– Svi misle da je to igra riječi povezana sa supruginim imenom, ali nije. U Kralju lavova koji smo gledali postoji lavica Nala i tako je ostalo. Podrška obitelji puno mi znači, oni su mi broj jedan i zbog njih sve ovo radin. Divin se mojoj ženi, nije lako bit sam sa dicon dok san ja na treninzima i utakmicama. Puno nam pomaže i punica.

Da niste u futsalu, što biste bili?

– Uf, šta bi bija… Autolakirer ne bi sigurno!

Bojite se i pomisliti kakav bi vam bio život bez futsala?

– Tako nekako. Bija san mlad i lud, ko zna di san moga završit. Futsal me spasija.

Odrasta u ‘Dubrovačkoj’, gušta gledat tenis…

Često ističete kako su vas odgojile ulice Splita. U kojem ste kvartu odrasli?

– Na Bolu, u Dubrovačkoj ulici, blizu dvorane Gripe. Svaki dan bi igra balun na rukometnom igralištu Nade, ali rijetko bi kad bilo slobodno. Često bi igrali za termin. Ko pobijedi, ostaje. Na kave bi išli tamo na tunel, tad su koštale pet kuna. To su bili dani…

Škola?

– Iša san u osnovnu na Manuš, a srednju Obrtničku za autolakirera.

Jeste li se bavili nekim drugim sportom?

– Nisan, iako redovito pratin tenis i košarku. Sad san baš gušta gledajući Australian Open, a pratin i NBA.

Kako je krenula vaša futsal priča?

– Mi iz ulice počeli smo igrat Splitsku ligu, a onda san sa 16 godina doša na trening Mejaša. I trajen do danas.

Dotaknuli ste kratko i Hajduk?

– Jesan. S 18 godina trenira san s juniorima dva miseca. Bila je to generacija Bušića, Bartulovića, Gabrića… Bija san mlad i lud, nešto mi nije „silo“ i otiša san. Bija san brz ka raketa, ima san mota, ali me život odvea u futsal.

Tko je od trenera u futsalu na vas najviše utjecao?

– Portugalac Tiago Polido. Trenira me samo polusezonu, ali je pravi stručnjak, jako pedantan.

 

Preuzeto sa slobodnadalmacija.hr

Zlatni sponzori