Euforija je divna stvar: opija, sve čini ljepšim, nosi u oblake… ali i zajebana jer pad s te visine, iz tih oblaka, obično prouzrokuje snažan potres s gadnim, najčešće teško sagledivim posljedicama…
Remi u Zagrebu protiv Futsal Dinama i pobjeda u Makarskoj protiv Split Tommyja pokrenula je u našemu gradu takav val futsal-euforije da se teško mogu sjetiti nečega sličnog… I stoga bi bilo dobro posvetiti nekoliko rečenica upravo tom fenomenu.
U redu, točno, odigrali smo jednu jako dobru utakmicu u Zagrebu i točno, pobijedili smo Split Tommyja, viceprvaka Hrvatske i naš najtrofejniji klub svih vremena te na to trebamo biti iznimno ponosni, ali…
Vratimo se malčice unatrag.
Da se u NVA-u ove godine zakotrljalo nešto potpuno drukčije nego ikad dosad jasno je svima. Naime, predsjednik Mijo Pašalić i osnivač NVA-a Boćo Vuković nekoliko su godina iskusniji i imali su dovoljno vremena za raščlanjivanje svega što se u Makarskom klubu događalo zadnjih nekoliko godina te su s ciljem povratka u vrh hrvatskog futsala povukli logične poteze redizajniravši upravu, vrativši Igora Osredkara i Duju Bajrušovića te dovevši najtalentiranijeg hrvatskog trenera, ambicioznog Tea Strunju, koji nakon Kijeva i Solina konačno ima koliko-toliko konkurentan bolid za utrku s ostalim „formulama“ HR futsala – Nacionalom, Split Tommyjem i Futsal Dinamom.
Rezultati paklenoga rada cijele ekipe, od predsjednika do zadnjeg volontera, već su vidljivi: organizacijski sve štima; tribine su pune; trenerski potpis vidljiv je i najvećim laicima; Igi i Duje ubijaju; Elvis brani u životnoj formi; Nejc i Vlado su se predstavili u sjajnom svjetlu; a Veki (koji usprkos gadnoj ozljedi doslovno razvaljuje), Musi (koji igra najbolji futsal života) i Mate (koji je tek na putu oporavka od brojnih ozljeda) ni blizu više nisu oni isti igrači od prošle godine kad se doslovno nisu mogli sastati s loptom.
E sad, što se promijenilo? Situacija u glavi, naravno…
Obično sa kaže da teška vremena i ogromni problemi mijenjaju ljude, a oni pametni iz toga izvlače izvrsne pouke koje im potom omogućavaju svojevrsni restart i daju priliku za neslućeni uzlet. Eto, upravo se to dogodilo svima koji su prošle godine na ovaj ili onaj način sudjelovali u horor-sezoni Novog vremena, a sada u vrlo sličnom sastavu, no istovremeno i temeljito drukčiji, započinju pisati neke nove stranice za koje se, poznavajući ambicioznost predsjednika, članova uprave, trenera i igrača, rijetko tko usudi prognozirati gdje će na kraju završiti.
I stoga, točno, razloga za zadovoljstvo i optimizam zasad itekako ima, no razloga za euforiju – nipošto.
Naime, nije prošlo puno vremena od one utakmice s Osijekom kada se suludom, samoubilačkom taktikom igre s golmanom-igračem tijekom cijele utakmice doslovno u zadnjim sekundama spasio prvoligaški status i to je ono što se nikad ne smije zaboraviti. Od vrha prve lige do ispadanja u drugu jako je kratak put i upravo stoga euforiji u Makarskoj mora zauvijek biti zabranjen ulaz jer već jednom nas je gotovo gurnula u ponor iz kojega bismo se teško vratili natrag… a možda čak i ne bismo nikad više.
Jasno, naš dalmatinski temperament je takav – vruć, impulzivan, žestok, prepun emocija i normalno je da se vatra lako zapali, no usprkos svemu, ako se želi ostvariti nešto značajno, glava će morati ostati hladna poput leda i upravo to je ono na što će najviše morati pripaziti cijela ekipa oko NVA-a.
Srećom, iskustva koje bi sve to trebalo zadržati u pozitivnim okvirima je tu poprilično, od igračkog, trenerskog, organizacijskog pa sve do onoga životnog, a i dodir Slovenije koja je ipak puno poznatija po hladnim planinama nego po vrelom suncu sjajno će doći da ovu našu futsal-temperaturu u Makarskoj zadrži na normalnoj razini.
